1 Samuel 30

1I treći dan dođe David sa svojim ljudima u Siklag, a Amalici bijahu udarili na južnu stranu i na Siklag, i razvalili Siklag i ognjem ga spalili. 2I bjehu zarobili ženskinje koje bješe ondje, i malo i veliko; ali ne bjehu ubili nikoga, nego ih bjehu odveli i otišli svojim putem.

3I kad David dođe sa svojim ljudima u grad, a to grad spaljen ognjem, i žene njihove i sinovi i kćeri njihove zarobljene. 4I podiže David i narod koji bijaše s njim glas svoj, i plakaše dokle već ne mogoše plakati.

5I obje žene Davidove zarobiše se, Ahinoama iz Jezraela i Avigeja iz Karmila žena Navalova. 6I David bješe na muci velikoj, jer narod govoraše da ga zaspu kamenjem; jer žalostan bješe sav narod, svaki za sinovima svojim i za kćerima svojim; ali se David ohrabri u Gospodu Bogu svojem.

7I reče David Avijataru svešteniku sinu Ahimelehovu: uzmi oplećak za me. I uze Avijatar oplećak za Davida. 8I upita David Gospoda govoreći: hoću li potjerati tu četu? hoću li je stignuti? A Gospod mu reče: potjeraj, jer ćeš zacijelo stignuti i izbavićeš.

9I pođe David sa šest stotina ljudi što bijahu s njim, i dođoše do potoka Vosora; i ondje ostaše jedni. 10A David sa četiri stotine ljudi potjera dalje, a dvjesta ljudi osta, koji sustaše te ne mogoše prijeći preko potoka Vosora.

11I nađoše jednoga Misirca u polju, i dovedoše ga k Davidu, i dadoše mu hljeba da jede i vode da pije, 12I dadoše mu grudu smokava i dva grozda suha. I pojedavši oporavi se, jer tri dana i tri noći ne bješe ništa jeo niti vode pio.

13Tada mu reče David: čiji si ti? i odakle si? A on reče: ja sam rodom Misirac, sluga jednoga Amalika, a gospodar me ostavi, jer se razboljeh prije tri dana. 14Udarismo na južnu stranu Heretejsku i na Judinu i na južnu stranu Halevovu, i Siklag spalismo ognjem.

15A David mu reče: bi li me mogao odvesti k toj četi? A on reče: zakuni mi se Bogom da me nećeš pogubiti ni izdati u ruke mojemu gospodaru, pa ću te odvesti k toj četi.

16I odvede ga; i gle, oni se bijahu raširili po svoj zemlji onoj jedući i pijući i veseleći se velikim plijenom koji zaplijeniše iz zemlje Filistejske i iz zemlje Judine. 17I David ih bi od večera do večera drugoga dana, te niko ne uteče, osim četiri stotine mladića, koji sjedavši na kamile pobjegoše.

18I tako izbavi David sve što bijahu uzeli Amalici, i obje žene svoje izbavi David. 19I ništa ne izgubiše, ni malo ni veliko, ni sinove ni kćeri, ni što od plijena i od svega što im bijahu uzeli; sve povrati David. 20Također uze David i ostale sve ovce i volove, koje goneći pred svojom stokom govorahu: ovo je plijen Davidov.

21I kad se vrati David k onijem dvjesta ljudi koji bjehu sustali te ne mogoše ići za Davidom, i koje ostavi na potoku Vosoru, izidoše na susret Davidu i narodu koji bijaše s njim. I David pristupivši k narodu pozdravi ih. 22Tada progovoriše svi zli i nevaljali ljudi između onijeh koji su išli s Davidom, i rekoše: što nijesu išli s nama, zato da im ne damo od plijena koji izbavismo, nego svaki ženu svoju i sinove svoje neka uzmu, pa nek idu.

23Ali David reče: nemojte tako činiti, braćo moja, s onijem što nam je dao Gospod koji nas je sačuvao i dao nam u ruke četu koja bješe izašla na nas. 24I ko će vas poslušati u tome? jer kakav je dio onome koji ide u boj taki je i onome koji ostane kod prtljaga; jednako treba da podijele. 25Tako bi od toga dana unapredak, i to posta uredba i zakon u Izrailju do danas.

26I kad dođe David u Siklag, posla od plijena starješinama Judinijem, prijateljima svojim, govoreći: evo vam dar od plijena neprijatelja Gospodnjih; 27Onima u Vetilju, i onima u Ramotu na jugu, i onima u Jatiru, 28I onima u Aroiru, i onima u Sifmotu, i onima u Estemoji,

29I onima u Rahalu, i onima u gradovima Jerameilskim, i onima u gradovima Kenejskim, 30I onima u Ormi, i onima u Hor-Asanu, i onima u Atahu, I onima u Hevronu i po svijem mjestima u koja je dolazio David s ljudima svojim.

31